Naime, još 1939. jugoslavenska je reprezentacija, zahvaljujući legendarnim zagrebačkim tenisačima – Franji Punčecu, Josipu Paladi, Franji Kukuljeviću i Dragutinu Mitiću, bila pobjednik europske zone Davis Cupa. Bio je to logičan nastavak dvostrukog finalista te zone (1936 i 1938) te vrhunac jedne sjajne generacije koja je od 1936. harala starim kontinentom.
Sve je započelo 1930, izgradnjom teniskih terena na legendarnoj zagrebačkoj Šalati, idiličnome brijegu iznad samog središta grada, gdje su odigrani svi domaći susreti Davis Cupa tih uzbudljivih teniskih sezona. Otad je Šalata postala žarištem hrvatskog tenisa, kolijevka koja je odgojila mnoge legende „bijelog sporta“.
Davis Cup krštenje Šalata je doživjela u lipnju 1931. kada je ugostila tada respektabilnu reprezentaciju Japana. Važan događaj, iako s nepovoljnim ishodom za naše, pobudio je veliki interes sportske publike. Tisak je izvijestio da se „nismo mogli nadati pobjedi, jer kvaliteta japanskih igrača spada među one najbolje svjetske klase“, ali je istaknuto da je „zapažen i veliki napredak naših reprezentativaca Franje Schäffera i Franje Kukuljevića“.
Nakon što je probijen led, tereni na Šalati postajali su sve življi, pa se u narednih pet godina iskristalizirala oveća skupina vrsnih tenisača koji su pretendirali za nastupe u reprezentaciji. Uz već iskusnog Kukuljevića, tu su sada bili i Palada, Punčec i Mitić, pa se formirala jaka četvorka koja će nešto poslije biti krštena „zagrebačkim teniskim mušketirima“.
Najsvjetlije godine, koje će kulminirati šampionskom 1939-om, navijestila je sezona 1936. U svibnju te godine na Šalati su „pali“ Čehoslovaci, dok je narednoga mjeseca neočekivana pobjeda protiv Francuske u Parizu naglo povećala apetite domaćih navijača. Već idući tjedan donio je novo kolo i gostovanje u Beču. Protiv jakih Austrijanaca na domaćem terenu pobjedu su očekivali samo oni najoptimističniji. No, mušketiri su postigli nemoguće i pobijedili rezultatom 4:1, koji je, kako su pisale novine, „zadivio sve inozemne sportske krugove“. Ipak, u velikome europskom finalu u srpnju, održanome na Šalati sreće, nije bilo, premda su naši bili vrlo blizu slavlju i tituli europskog prvaka (rezultat je bio 2:3).
Dvije godine poslije mušketiri su ponovo bili u finalu i opet izgubili od Njemačke s 2:3. No, slast pobjede u finalu Europske zone osjetili su već iduće 1939, napokon pobijedivši Nijemce (3:2). Novim europskim prvacima tada su, u borbi za prestižni pehar i naslov pobjednika Davis Cupa, prejaki bili Australci (1:4). Hrvati su na slavlje i salataru trebali pričekati još 66 godina.